APA 6th Edition
Bezić, M. (2011). Apsolutni gerund u talijanskom jeziku: Boccacio – Drago – Manzoni. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu, (4), 51-76. Preuzeto s https://zbornik.ffst.unist.hr/?p=1409
MLA 8th Edition
Bezić, Maja. “Apsolutni gerund u talijanskom jeziku: Boccacio – Drago – Manzoni.” Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu, vol. , br. 4, 2011, str. 51-76. https://zbornik.ffst.unist.hr/?p=1409. Citirano 28.03.2024.
Chicago 17th Edition
Bezić, Maja. “Apsolutni gerund u talijanskom jeziku: Boccacio – Drago – Manzoni.” Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu , br. 4 (2011): 51-76. https://zbornik.ffst.unist.hr/?p=1409
Harvard
Bezić, M. (2011). ‘Apsolutni gerund u talijanskom jeziku: Boccacio – Drago – Manzoni’, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu, (4), str. 51-76. Preuzeto s: https://zbornik.ffst.unist.hr/?p=1409 (Datum pristupa: 28.03.2024.)
Vancouver
Bezić M. Apsolutni gerund u talijanskom jeziku: Boccacio – Drago – Manzoni. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu [Internet]. 2011 [pristupljeno 28.03.2024.];(4):51-76. Dostupno na: https://zbornik.ffst.unist.hr/?p=1409
IEEE
M. Bezić, “Apsolutni gerund u talijanskom jeziku: Boccacio – Drago – Manzoni”, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu, vol., br. 4, str. 51-76, 2011. [Online]. Dostupno na: https://zbornik.ffst.unist.hr/?p=1409. [Citirano: 28.03.2024.]
Sažetak:
U ovom radu analizirali smo upotrebu apsolutnog gerunda pri formiranju različitih tipova zavisnih implicitnih rečenica u djelu Storia dell’antica Grecia Vincenza Drage (1770–1836), Kotoranina s dalmatinskom adresom, padovanskog učenika, autora talijanskog jezičnog izričaja i pobornika Cesarijevog purizma u jeziku. Apsolutni gerund je implicitni glagolski oblik s vlastitim subjektom tipičan za prozu Giovannija Boccaccia i stari talijanski jezik, a nalazimo ga u radovima autora koji su pisali arhaičnim jezikom imitirajući jezik toskanskog Trecenta. Postupnu redukciju u upotrebi doživljava u XVIII. i XIX. stoljeću, o čemu najbolje svjedoči Manzonijev roman I promessi sposi (1840). Polazeći od radova koji se bave upotrebom ovog glagolskog oblika kod Boccaccia i Manzonija, cilj je utvrditi je li autor, sklon pojednostavljenju multilateralnih zavisno-složenih rečenica Boccacciovskog tipa, težio pojednostavljenju i ovog segmenta svoje sintakse.